Suočavanje sa postporođajnom depresijom
Primjer žene koja je pisala o svojim
iskustvima postnatalne depresije.
Moj sin sutra ima godinu dana.
Neki ljudi bi iskoristili taj trenutak
da se osvrnu na trenutak čiste
radosti kada je rođena njihova
savršena mala beba i kako su
vremena koja su usledila bila „tako
vrijedna toga!“ Međutim, za mene
je ova prošla godina bila jedna od
najtežih u životu. Nikada nisam
imala ogromnu želju za bebama
kao što neki ljudi imaju, tako da je
odluka kada ću imati dete bila
izazov za mene. Ipak, na kraju su
hormoni preuzeli i odlučila sam da
je vreme. Očekivala sam da će mi
biti teško kada beba stigne jer sam
prilično anksiozna osoba, ali nakon
traumatičnog iskustva porođaja,
osećala sam se još više nisko i
iscrpljeno nego što sam očekivala.
Trebalo mi je tri nedelje da osjetim
pravu vezu
sa svojim sinom. Živopisna
sjećanja na porođaj su se
nastavila, ali su na kraju prestala.
Dojenje je bilo užasno ( bolno), ali
ipak smo išli sa barem jutarnjim
hranjenjem kada sam se vratila na
posao za 9 meseci. Uspješno sam
preživjela porodiljsko odsustvo,
vratila se na posao i uživala sam,
da budem iskrena. Sve je došlo do
kraja kada sam nakratko
hospitalizovana zbog povrede, a
onda mi je raspoloženje izmaklo
kontroli.
Osećala sam se kao da sam trčala
na traci za trčanje sve brže i brže,
ali onda odjednom, jednostavno
više nisam mogao da izdržim i pao
sam. Poslije povrede sam imala
veliku pomoć od porodice jer
nisam mogla da ga podignem, pa
nismo mogli da ostanemo sami
zajedno. Ali kako sam se polako
oporavljala, postala sam zabrinuta
da provodim vrijeme nasamo sa
njim. Ponekad sam samo željela
da spavam ili gledam televiziju,
umjesto da razgovaram ili da se
igram sa njim. Kada sam bila sa
njim, glava mi je bila ispunjena
slikama kako sam ga slučajno
povrijedila. Nisam namjerno
razmišljala o ovim stvarima; harali
su u mojoj glavi kao bolest. Nisam
više mogla da prihvatim kako se
osjećam pa sam konačno zatražila
pomoć. Čuti kako je doktorica rekla
da misli da imam postporođajnu
depresiju u početku je bio šok, ali
je počelo da ima smisla. Trauma
teškog
porođaja i trajno fizičko oštećenje
koje sam, nažalost, zadobila, bila
je teška stvar za bilo koga. Moje
tijelo i um su prvo pokušavali da se
zaštite i izleče, sprečavajući me da
posvetim punu pažnju svojoj bebi.
Doktor me je takođe uvjerio da je
sasvim normalno uživati u povratku
na posao.
U međuvremenu sam redovno
razgovarala sa psihologom koji mi
je pomogao da shvatim kako
nisam kriva zbog svega što sam
osjećala…razgovori su
pomogli da invazivne 'mračne misli'
kako ih ja zovem nestanu i
osjećam se sposobnijom da se
nosim sa svim što mi užurbani
život nameće. Sada uživam da
vidim nasmijano lice svog sina
kada dođem sa posla, i imam
energije da pjevam pjesme i
prskam se u kadi sa njim. Polako
gradimo našu vezu. Dio mene se
osjeća kao da bih voleo da sam
nešto ranije uradila, jer nikad ne
vratiš to vrijeme ranog
povezivanja, ali ne mogu da vratim
vrijeme
unazad i radila sam najbolji posao
koji sam mogla u to vrijeme. Volim
svog sina, čak i ako to nije bilo
tako trenutno kao što neki ljudi
opisuju. Postnatalna depresija se
ne odnosi na to da li volite svoje
dijete ili ne. Mnogima je to teško
razumjeti, pa sam odlučila da ne
pričam o tome otvoreno. Pomaže
da razgovaram sa prijateljima koji
su takođe imali bebe u slično
vreme, tako da mogu da saosećam
sa onim kroz šta
prolaze.
U međuvremenu, svi će i dalje
misliti da sam sjajna mama, jer i
dalje jesam."
Ako je ova priča povezana sa
vašim iskustvom molimo vas da
tražite pomoć i razgovarate sa
nekim. Niste sami.
